Šta je "Teqija" ? Je li ona laž i obmana?

I tekijja je jedna od stvari koje ehli sunnet prigovara šijama, zbog toga odbacuju svoju braću šije i smatraju ih mušricima!! S mnogima sam razgovarao i nastojao ih uvjeriti da tekija nije licemjerstvo, ali nisam uspio, nego sam čak nailazio i na one koji su me ponekad ismijavali, a nekad mi se čudili, smatrajući da je ovo vjerovanje bidat, novotarija u islamu i kao da su to šije sami izmislili. Ali ako istraživač bude pravedan, naći će da je ovo vjerovanje postojalo od početka islama, da proizlazi iz Kur'ana i Poslanikovog sunneta, i ne samo to, nego i islamska učenja i šeriat ne mogu biti ispravani bez ovih vjerovanja. Ono što je čudno jeste da ehli sunnet vel džemaat negira stvari o kojim sami govore da postoje, a njihove knjige i sahihi su puni ovoga i svjedoče protiv njih.

Pogledaj šta ehlu sunnet kaže o tekijji: 

Prenosi Ibn Džerir i Ibn Ebi Hatim putem Avfija od Ibn Abbasa o Allahovim riječima “To učinite jedino da biste se od njih sačuvali.” (Ali Imran, 28), rekao je: 
“Ovo je tekijja jezikom, a to je da se iz straha od ljudi govori o nečemu što je neposlušnost prema Allahu, dž.š., ali njegovo srce je sigurno u vjerovanju u Allaha, ovo mu neće štetiti. Ovo je tekijja jezikom.”
[Ed- derru-l- mensur, Sujuti]

Prenosi Hakim i kaže da je vjerodostojan hadis, i Bejheki u svom Sunenu putem Ataa od Ibn Abbasa o Allahovim riječima “to učinite jedino da biste se od nih sačuvali”, kaže: 
“Tekijja jeste govoriti jezikom, a srce je sigurno u iman u Allaha dž.š.”[Sunen Bejheki, Mustedreku-l- Hakim] Prenosi Abd ibn Hamid od Hasana da kaže: “Tekijja je dozvoljena do Sudnjeg dana.”[Ed-Derru-l-mensur, Sujuti, svez. 2, str. 176.] Prenosi Abd ibn Ebi Redža da je on rekao: “To učinite jedino jezikom govoreći da biste se od njih sačuvali.”
[Ed-Derru-l- mensur, Sujuti, svez. 2, str. 176.]

Prenosi Abdurrezak i Ibn Saad i Ibn Džeriri Ibn Ebi Halim i Ibn Merdevih i Hakim u Mustedreku i Bejheki u Ed-Delail kaže:
“Mušrici su uhvatili Ammar ibn Jasira i nisu ga pustili sve dok nije prokleo Poslanika, s.a.v.a., a njihove bogove s dobrim spomenuo, a onda su ga pustili. On je otišao Poslaniku, s.a.v.a., i on ga je upitao: ‘Šta ima novo kod tebe?’ Ammar je odgovorio: ‘Zlo, mušrici me nisu ostavili dok tebe nisam prokleo, a njihove bogove dobrim spomenuo!’ Poslanik je rekao: ‘Šta je u tvom srcu?’ Odgovorio je: ‘Ono je sigurno u vjerovanje Allaha, dž.š.’ Poslanik mu je rekao: ‘Ako se ponovi, i ti ponovi!’ A onda je objavljeno: ‘Osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.’” (Nahl, 106)

Tefsir ibn Kesira prenesa slične reči....

Prenosi Ibn Saad od Muhamed ibn Širina da je Poslanik, s.a.v.a., sreo Ammara koji je plakao, on mu je brisao oči i govorio:
“Nevjernici su te uhvatili, gurali u vodu i rekao si tako i tako. Ako se vrate, ponovo im to reci.”
[Et-Tabekatu-l-kubra, Ibn Saad.]

Prenosi Ibn Ebi Sejbe i Ibn Džerir i Ibn Munzir i Ibn Ebi Hatim od Mudžahida da kaže: 
“Ovaj ajet je objavljen o stanovnicima Mekke koji su vjerovali, pa su im neki ashabi iz Medine pisali da se presele, jer oni ih nisu smatrali svojima dok im se ne presele. Kada su se uputili prema Medini, na putu su ih srele Kurejšije, mučili ih dok oni nisu izrazili nevjerstvo na koje su bili primorani. O njima je objavljen ovaj ajet ‘osim ako na to bude primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri.’
[ Ed-Derru-l-mensur, Sujuti, svez. 2, str. 178.]

Prenosi Buharija u svom sahihu od Ebi Derdaa da kaže:
 “Mi bismo se smiješili u lice mušricima, a naša srca su ih proklinjala.”
[Sahih Buhari, svez. 7, str. 102.]

Prenosi Halebi u svojoj siri i kaže:
 “Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., osvojio Hajber, Hadžadž ibn Ulat mu je rekao: “‘Božiji Poslaniče, ja u Mekki imam imetak i porodicu i želim da ih dovedem, ali imam za to rješenje, pa šta ako bih te ja porekao pred mušricima i rekao nešto?’ Allahov Poslanik, s.a.v.a., mu je dozvolio da može reći sve što hoće.”
[Es-Siretu-l- Halebijja, svez. 3, str. 61.]

U knjizi Ihjau-l-ulum Imama Gazali kaže: 
“Sačuvati krv muslimana je vadžib, pa ma kakva bila namjera, ako bi se htjela proliti krv muslimana, sakriće od nasilnika i tada je laž vadžib.”
[Ihjau ulumi-d- din, Ebu Hamid Gazali]

Prenosi Dželaluddin Sujuti u knjizi El-Ešbah ve-n-nezir i kaže: “Dozvoljeno je jesti lešinu kad je čovjek gladan i boji se smrti od gladi i progutati zalogaj vina i izgovoriti riječ nevjerstva, i ako je haram zavladao pokrajinom tako da nije ostalo halala, sem vrlo rijetko, dozvoljeno je upotrijebiti ono što treba.”

Prenosi Ebu Bekr Razi u knjizi Ahkamu-l-Kur'an u objašnjenju ajeta “To učinite jedino da biste se od njih sačuvali”, pa kaže: 
“Ako se bojite da ćete biti ubijeni, ili da će stradati neki dijelovi tijela, sačuvajte se tako što ćete pokazati prijateljstvo, ali nećete u to vjerovati. Ovo je vanjsko značenje ajeta i o tome se slažu svi učenjaci. A Katada prenosi ajet ‘Vjernici neće uzimati nevjernike za prijatelje, sem Allaha.’, i kaže: ‘Vjerniku nije dozvoljeno da uzme nevjernika za prijatelja i pomagača u svojoj vjeri; a ajet ‘To učinite jedino da biste se od nih sačuvali.’, povlači za sobom dozvolu pokazivanja nevjerstva kod tekijje, a to je da bi se sačuvao od njihova zla.’”
[Ahkamu-l- Kuran, Razi, svez. 2, str. 10.]

Prenosi Buharija u svom sahihu od Kutejbe ibn Seida od Sufjana od Ibn Mekendera od Urvet ibn Zubejra da ga je Aiša obavijestila da je neki čovjek tražio dozvolu da uđe kod Poslanika s.a.v.a., pa je rekao:
 “Dozvolite mu, žestoka kazna stigla sina plemena ili brata plemena!” Kada je ušao, blago je s njim razgovarao, pa sam rekla: “Božiji Poslaniče, rekao si što si rekao, a onda si s njim blago razgovarao?” Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Aiša, zlo ljudi ima položaj kod ljudi, ko ga ostavi ili ko ga ne prođe... da se zaštiti tog zla.”
[Sahih Buhari, svez. 7., str. 81.]

Ovo nam je dovoljno dokaza da ehli sunnet vel džemaat vjeruje u dozvoljenost tekijje u njenim krajnjim granicama i to da je dozvoljena do Sudnjeg dana, pa i da je laž vadžib kako kaže Gazali, pokazivanje nevjerstva što priznaje Razi, proklinjanje u srcu što prenosi Buharija, zatim da čovjek može reći sve što hoće i da prokune Poslanika, s.a.v.a., ako se boji za porodicu i imetak kao što prenosi pisac sire Halebijje i da govori ono što je neposlušnost prema Allahu, dž.š., ako se boji ljudi, kao što prenosi Sujuti.

Ehli sunnet, dakle, nema opravdanja za prigovaranje šijama za vjerovanje u koje i sami vjeruju i prenose u svojim sahihima i musnedima da je ne samo dozvoljeno, nego i vadžib. Šije ne dodaju ništa više od onog što kažu sunije, samo što su oni bili više prisiljeni da to u praksi primjenjuju zbog nasilja i tlačenja od strane Emevija i Abasija. U tom vremenu bilo je dovoljno reći: “Ovaj čovjek je pristalica Ehli-bejta.”, pa da ga ubiju neprijatelji Ehli-bejta.

Navešćemo nekoliko primjera o prilikama u kojim su se našli Ehli-bejt i njihovi sljedbenici, a što je navelo šitsku školu da dozvoli propis o tekijji.

Ebu Osman Džahizje je rekao:
 “Muavija je naredio ljudima u Iraku, Šamu i drugim mjestima da proklinju Alija i da ga se odriču. To se provodilo sa minbera i muslimanima je to postao običaj, sunnet u vrijeme dok su vladale Emevije, sve do vremena Omer ibn Abdulaziza.”

“Muavija je napisao samo jedan list svojim namjesnicima poslije godine okupljanja, rekavši: ‘Izvršena je dužnost onoga ko prenese nešto o odlikama Ebu Turaba (tj. Alija) i njegovoj porodici, Ehli-bejtu.’ A tada su najviše problema pravili stanovnici Kufe.”
[Šerh Nehdžul-belaga, Ibn Ebu Hadid Muatezili, hutba br.57.]