Šije kažu: Ogranci vjere su šerijatski propisi vezani za ibadete kao što su namaz, zekat, hadž itd. Dužnost u propisima o njima jeste jedno od troje:
a) Da čovjek razmisli i pogleda dokaze o tom propisu, ako je za to sposoban,
b) ili da bude oprezan u svojim djelima ako se traži opreznost,
c) ili da slijedi mudžtehida ili autoriteta koji ima sve tražene uslove, a to je da onaj koga se sijedi bude živ, pametan, pravedan, učen, da sebe čuva, da čuva svoju vjeru, da se suprostavlja svojim strastima i da se pokorava naredbama svoga Gospodara.
Idžtihad u ogranačkim propisima je vadžib kifai za sve muslimane pa ako ga izvršava onaj ko ima tražene uslove, dužnost spada sa ostalih muslimana, a njima je dozvoljeno da ga slijede i da ga pitaju o propisima vjere. Dostići nivo idžtihada nije nimalo lahko i ne može svako to postići. Zato treba mnogo vremena, znanja, istraživanja i truda. Ovo će ostvariti samo onaj ko uloži maksimalan trud i život provede u istraživanju i učenju. Allahov Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Kome Allah želi dobro, uputi ga u razumijevanje vjere.”
Šije se u ovome ne razlikuju od sunija sem u uslovu da je mudžtehid živ. Razmimoilaženje među njima je kod čina slijeđenja. Šije vejruju da je mudžtehid koji ima spomenute uslove, predstavnik Imama u vrijeme njegove odsutnosti, on je i vrhovni sudac i poglavar. On ima sva prava kao i Imam u rješavanju kod suđenja i vlasti među ljudima, onaj ko njega odbija, odbija Imama.
Mudžtehid koji ima sve tražene uslove, nije samo autoritet kojeg pitaju šije za fetve, već ima opću vlast nad onima koji ga slijede i pitaju ga njegove fikhske stavove. Zatim, od njega traže rješenje problema kada se razilaze i dođe do nesuglasica, njemu daju zekat i hums koje on troši onako kako šerijat propisuje, a time zamjenjujući Imama Mehdija.
Kod ehli sunneta, mudžtehid nema ovaj položaj. Za fikska pitanja obraćaju se jednom od četvorice Imama osnivača mezheba, a to su Malik, Ebu Hanife, Šafi i Ahmed ibn Hambel. Sunije se ne pridržavaju samo jednog mezheba, nego uzimaju iz svakog mezheba propise kako se pojavi potreba, kao što je uradio Sejjid Sadik koji je napisao knjigu fikha, a propise uzeo iz svakog mezheba ponešto.
Ehlu sunnet vel džemaat vjeruju da je milost u različitosti mezheba pa neko ko slijedi malikijski mezheb, može rješenje nekog problema uzeti iz hanefijskog mezheba, ako ga ne nađe u malikijskom.
Poslije ovoga, ima još jedno različito mišljenje između sunija i šija, a to je slijeđenje mrtvog čovjeka. Ehli sunnet slijede imame koji su umrli prije nekoliko stoljeća i od tada su vrata idžlihada kod njih zatvorena. Svi učenjaci, koji su došli poslije njih, zadovoljili su se da pišu samo objašnjenja, poezijom ili prozom, fikha čehri mezheba. Neki savremenici su digli glas pozivajući da se vrata idžtihada otvore, jer vrijeme to traži i mnoga nova pitanja koja nisu bila u vrijeme četvorice osnivača mezheba.
Šije ne dozvoljavaju da se slijedi mrtvi imam i sva svoja pitanja o propisima postavljaju živom mudžtehidu koji ima sve tražene uslove da bi to bio, a koje smo spomenuli. Ovo vrijedi nakon skrivenosti Imama Mehdija koji je zadužio narod da o svemu pitaju pravednu ulemu u vrijeme njegove odsutnosti, pa sve do pojave. Sunija koji slijedi malikijski mezheb, na primjer, kaže: Ovo je halal, a ovo je haram po riječima Imama Malika. To isto kaže i sljedbenik hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba, a imami su umrli prije više od 12 stoljeća. Ovi imami su živjeli svi u jednom stoljeću i učili jedni od drugih.
Sunije ne vjeruju u njihovu nepogrešivost, a niti imami nisu za sebe to tvrdili. Sunije dozvoljavaju da oni mogu pogriješiti, a mogu i ispravno reći, govoreći da će biti nagrađeni za svoj trud u idžtihadu, pa ako bude ispravan, imaće dvije nagrade, a ako pogriješe, jednu nagradu.
Kod šija imamija postoje dvije razine u taklidu, slijeđenju:
Prva: to je vrijeme dvanaest Imama i trajalo je otprilike tri i po stoljeća. U to vrijeme šija imamija je slijedio nepogrešivog Imama koji nije govorio po svom mišljenju i idžtihadu, nego znanjem i predajama koje je naslijedio od svoga djeda, Allahovog Poslanika, s.a.v.a., pa bi govorio: “Prenio je moj otac, od mog djeda od Džibrila od Uzvišenog Allaha.”
Druga: vrijeme skrivenosti Imama Mehdija koje traje sve do danas, pa šija kaže: Ovo je halal, a ovo je haram po mišljenju i idžtihadu, na primjer, Sejjida Huija ili Imama Homeinija. Obojica su živi (bili u vrijeme kad je pisana knjiga) i njihovo mišljenje ne prelazi idžtihad u izvođenju propisa iz Kur'ana i sunneta, a po predajama koje prenose Imami Ehli-bejta, prvo, zatim pravedni ashabi, drugo. Kada istražuju o nekom propisu, predaje Imama Ehli-bejta su na prvom mjestu, jer ovi Imami odbijaju upotrebu mišljenja u šerijatu i kažu: Nema ništa, a da o tome kod Allaha nema propisa. Ako o nečemu mi nemamo propis, to ne znači da je to pitanje Allah zanemario. To znači da naše znanje i naši nedostaci nisu došli do tog propisa, jer neznanje o nečemu nije dokaz da to ne postoji, a dokaz su Allahove riječi: “U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.” (Anam, 38)
Nema komentara:
Objavi komentar